BAZA ZNANJA

Ana i Mate Koprivčić pioniri u proizvodnji ekoloških kupina i kupinovog vina

autor u Upoznajte proizvođače

Dva desetljeća ruke pune posla, a duša zadovoljstva

Da je svako osječko-baranjsko gospodarstvo bez premca kao imanje Ane i Mate Koprivčića bio bi ovo nadaleko čuven kraj po dobrim domaćinima voljnim da njive pretvore u riznice zdravlja, a poljoprivredu stave na pijedestal uspjeha u privrednom razvoju. Možda njihove plantaže u Vukojevcima nisu najveća ekološka oaza u Osječko-baranjskoj županiji, ali su nesumnjivo mnogima koji poljoprivredni kruh jedu bile uzor i model po kojem se od zemlje na obroncima Krndije i diljem Hrvatske može lijepo i plemenito živjeti.

Već duže od dva desetljeća obiteljsko gospodarstvo Koprivčić proizvodi voće po ekološkim prinicipima. Po ugledu na ovo imanje nikli su brojni hektari u Hrvatskoj, a mnogi su upravo zahvaljujući Koprivčićima uplovili u eko vode i započeli vlastitu proizvodnju po ovim principima.
Ovdje, nadomak Našica, prije dvadeset godina Ana i Mato zasadili su kupinu. Deset godina prije toga zemljište koje su dobii u naslijeđe nije bilo tretirano kemijom tako da su postojali svi preduvjeti za ekološku proizvodnju. Koprivčići su bili, ako ne prvi, onda među dva-tri najveća vizionara koji su zdušno vjerovali u kvalitetu i značaj ove poljoprivrede. Od početka su imali viziju – da podignu plantažu i podrum s kušaonicom. Uslov je, kao i kod svake vizije, bio da ona postane svakodnevni dio njihovog života. Tako se i ostvarila, u vrijeme kada je ekološka proizvodnja u Hrvatskoj bila na samom početku.
Neprestano učili i nesebično dijelili znanje
-Supruga i ja živimo u Osijeku, a plantažu kupina digli smo na nešto manje od hektara. Prvi smo se na području Osječko-baranjske županije okušali u ovoj branši poljoprivrede, a pioniri smo u proizvodnje kupine pa i kupinovog vina. Iza nas su došli mnogi, učili od nas, a mi znanje i iskustvo koje smo sticali nikada nismo čuvali samo za sebe i rado smo ga dijelili – prisjeća se Mato.

U razgovoru koji teče dok svoje proizvode izlaže na sajmu inovacija u Zagrebu, u organizaciji osječke agencije Tera Tehnoplis, a u okviru prekograničnog projekta Organic Bridge, otkriva nam da su supruga i on u godinama koje su dolazile proširivali površine, ali ne kupinom, već svim drugim ekološkim voćem.
Sve je, naglašava, počelo zahvaljujući supruzi, koja je bila inicijator pokretanja ekološke proizvodnje i na njihovom OPG i u ovom dijelu Hrvatske. Kada je devedesetih, kao tehnolog, ostala bez posla u osječkoj „Svilani“, okrenula se proizvodnji kupine, a potom i vina.
-Njena baka imala je kupinu i brala ju je s obale, a tamo nikad ničim nije prskano. Ona je počela praviti vino i to se mojoj supruzi svidjelo i rekla je radit ćemo i mi ekološku proizvodnju. I evo, napravili smo ovo lijepo vino i u toj proizvodni smo ostali dugi niz godina. U rukama nam je i dalje motika, i samo motika, ali to nas i danas ispunjava i inspirira – kaže nam Mato.
On napominje da je kompletno imanje ekološko, da nema prskanja, upotrebe kemije.
Prisjećajući se samih početaka, vremena kada je u cijeloj zemlji ekološka prozvodnja bila nova, a njeni postulati nedovoljno znani, ovaj vrijedni voćar kaže da je tad prijelaz iz konvencionalne u ekološku poljoprivredu trajao tri godine i da su se proizvođači, u prvom redu njegova supruga, priključili timu stručnjaka koji su kreirali prve pravilnike i zakonodavni okvir za ovaj sektor.
Od motike i koprive nisu se razdvajali
Kupina, reklo bi se, nije zahtjevna. Punu rodnost dostiže brzo, podnosi lošije vremenske uvjete. Pa ipak, nije to nimalo lak posao. Svaka ekološka proizvodnja pa i ova traži puno.
-U početku nerazdvojni prijatelji bili su nam motika i kopriva, a sada preparate puno lakše i jednostavnije nabavljamo. Kada su tek krenuli preparati za ekološku proizvodnju bili su izuzetno skupi. Sada su puno povoljniji, ali opet ne mogu izmjeriti da li su svi ti troškovi manji nego prije. Ako sada možemo kupiti tri boce nekog sredstva umjesto jedne, znači da jesu. Međutim, motika je uvijek jednako skupa. Sad je čak i skuplja jer je jako teško doći do radnika – ukazuje Mato – Imamo još par žena koje hoće raditi u kupinjaku, ali do kada će biti tu ne znamo. A kopati moramo. I to dvaput jer nema prskanja, a trava raste.
Već neko vrijeme našeg sugovornika opsjeda ideja da prepusti posao mladim poljoprivrednicima, ali kako sada stvari stoje – od toga nema ništa.
-Na zalasku smo našeg rada, teže je kako nas godine stižu. Bavimo se ovim poslom duže od dva desetljeća, a to nije jedino što smo radili. Nismo sretni zbog toga što mnogi mladi ljudi odlaze van, raditi bilo što, a mi bismo im rado prepustili svoju proizvodnju i pomogli im u tome. Nažalost, nitko nije zainteresiran – kaže Mato dodajući da broj proizvođača kupine, i konvencionalnih i ekoloških, stagnira u posljednje vrijeme.
Podsjeća na to da su mnogi čak porušili plantaže koje su podigli.
-Pa naravno, kupina je ipak zahtijevna i nije kao grožđe koje se obere za dan-dva. Kupina se bere od sredine šestog mjeseca do sredine devetog, ne dozrijeva sva odjednom. To je teško i za proizvodnju, jer moraš uvijek ciljati određenu količinu s obzirom na proces fermentacije. Ne možemo, na primjer, sto litara fermentirati, ali imamo dovoljnu količinu pa jedna fermentacija traje dok druga kupina dozrijeva i tako se taj ciklus mijenja – objašnjava ovaj poljoprivrednik napominjući da nije lako usred ljeta, kada sve gori i prži, brati plodove, a sve se radi ručno.
Kontrolirana proizvodnja grešku ne dozvoljava
Osim kupina i kupinovog vina ovo gospodarstvo pravi i ekološki sok, a najnoviji proizvod je ekološki ocat. Također, iz prerade na ovom OPG-u izlaze džemovi, sokovi, sve što se radi od kupine. Za svoje potrebe ispečemo i koju ljutu kapljicu – rakiju od ovog voća.
-Imamo svoje strojeve za cijeđenje, ali ja ju ostavim prirodno da se ocijedi, a od ostatka ispečem rakiju. Zadovoljni smo kada je o samoj proizvodnji riječ, imamo i enologinju koja nas prati. Imamo i navodnjavanje kap po kap, što je bila velika investicija. Nešto smo financirali iz fondova, ali uglavnom sami iz svog džepa. U svakom slučaju, kod nas nema greške i nema proizvoda koji iskače iz okvira standarda i kvalitete. Sve je kontrolirano na fakultetu, i alkohol i kiseline, to su standardi koji postoje i koji se poštuju ako želiš kvalitet. Naše vino je uvijek isto, nema odstupanja od standarda – kaže on.
Dodaje da nikada nisu imali slatko vino. Lako je, veli, od ovog koje rade napraviti slatko, ali od slatkog se ne može napraviti ovakvo.
Osvrćući se na početke proizvodnje kupinovog vina na gospodarstvu, Mato napominje da se ono tada jako dobro prodavalo i moglo se na njemu lijepo zaraditi.
-Supruga i ja smo od onih koji nisu mogli sjediti u fotelji i uvijek smo radili dodatne poslove. A dvoje mladih, da su htjeli raditi mogli su od toga lijepo živjeti. Lako je tada bilo prodati vino, bilo je traženo. Međutim, šta se dogodilo? Recimo, mi smo napravili našu plantažu iz vlastitih sredstava, a onda je država počela davati poticaje za sadnice i voćnjake i puno je kupinjaka podignuto. Tržiše se zasitilo kupinom pa su se svi okrenuli proizvodnji vina, međutim, bilo je tu i nekvalitetnih proizvoda, svega i svačega. Na sreću, tržište je, kao iskusni sudija, odmjerilo gdje je kome mjesto pa su opstali samo najbolji. Mnogi su nestali, a eto, mi trajemo i prodajemo vino po cijeloj zemlji – od Dubrovnika preko Zagreba do našeg kućnog praga.
Udruživanje svima korisno
Ana i Mato Koprivčić članovi su Centra za razvoj ekološke proizvodnje, nedavno osnovanog u Ivanovcima. Mato kaže da očekuje mnogo od tog članstva u smislu korištenja resursa, zajedničkog nastupa na tržištu…
-Uvijek sam govorio, i kada smo počeli raditi – hajdemo se svi kupinari dogovoriti pa ćemo napraviti pet vagona vina i slaćemo ga na tržište zajedno. Ali nije nam to išlo za rukom. Mi smo, ljudi, još uvijek sa šipkom u džepu, uvijek mislimo da će nas onaj drugi prevariti što je jadno. A mogli smo, na primjer, jednog tehnologa koji bi radio za sve nas zajednički plaćati i smanjiti troškove. Ili bismo kompletnu proizvodnju prodali jednom kupcu i vratili se na plantaže, u preradne objekte. Imali bismo više vremena za ono što najbolje znamo raditi – uzgajati kupinu i od nje stvarati kvalitetne, vrijedne proizvode.