BAZA ZNANJA

Ivan Delibos u poljoprivredi je 37 godina

autor u Upoznajte proizvođače

Iz Grabovaca ekološko brašno, voće i povrće i do Pešte stiže

Bez glazbe život bi mu bio praznina, bez gitare ne bi znao što je ljubav, a bez poljoprivrede i zemlje, iskonske i čiste, ne bi disao s prirodom. Kada bismo Ivana Delibosa, poljoprivednika iz Grabovaca, zamolili da u par rečenica opiše minule godine, bez sumnje bi rekao tako.
Ovaj vremešni virtuoz na gitari i težak na njivi, ni u poznom dobu ne odustaje od svakodnevnog, velikog rada jer ga to, povjerio nam se, uvijek čini sretnim. Kako nam je ispričao, u mladosti rad u vrtu i na polju ga je krijepio, a tokom cijelog radnog vijeka poljoprivreda mu je bila i duševni i financijski oslonac jer mu je pružala zadovoljstvo i donosila dodatni prihod. Glazbi koja je bila i ostala njegov životni poziv poljoprivreda je došla kao ornament.
Ovaj rođeni Baranjac rastao je na njivama grabovačkim, mada su se njegovi preci tu slučajno nastanili. Čak iz Grčke došao je njegov pradjeda, zaljubio se i oženio Zagrepčankom, a Ivanovi roditelji u Grabovce su stigli kao kolonisti, 1948. Moguće je da je za nezaustavljiv elan i ustrajnost ove obitelji zaslužno helensko podrijetlo i nit povezana s grčkom postojbinom, a možda su pak i Delibosi kao i svi dođoši grabili i radili više od domaćeg življa kako bi stekli imetak i dokazali se. Kako god, Ivan i u sedmom desetljeću radi neumorno, s lakoćom u duhu Spartanca.
-Nitko ne bi trebao razmišljati o neuspjehu jer takva razmišljanja samo koče ljude da se odluče raditi za sebe, za svoj groš. Svaki početak je težak, ali vjera u ono što radite na kraju mora isplivati, poručuje on.
Voćarstvom se, priča nam, bavi već 37 godina, a 14 godina na njegovom imanju zastupljena je ekološka proizvodnja.
-Svirao sam profesinalno narodnu glazbu preko „Udruženja muzičara Osijek“, sve mi je to upisano u radnu knjižicu. Već tri godine sam u mirovini. Moja ljubav bila je gitara i narodne pjesme, od makedonskih, bosanskih, do izraelskih, španjolskih, talijanskih.. I danas ih pjevam dok radim. A 14 godina se bavim ekološkom proizvodnjom, morao sam prekinuti s konvencionalnom proizvodnjom jer nisam smio više raditi s pesticidima. Nisam nosio maske i rukavice, nisam se štitio i imao sam problema s disanjem. Još osjećam posljedice toga. A puno sam se i kavanskog dima nagutao. Pa 20 godina sam proveo po kavanama, svirajući. Evo već 14 godina je prošlo kako ne pušim, hranim se zdravo i jedem ono što mi daje snage za rad. Dan-danas nosim 50 kila kukuruza po sto metara, pa i više od toga. Mogu po ravnom dokle hoću, ali mi napor predstavlja penjanje, tu se malo zadišem. Ali i za disanje imam provjeren recept – limun i ren izribam, pomiješam i riješena stvar – priča nam Delibos.
Melje žito, cijedi sokove…

Naš sugovornik je u posljednje vrijeme smanjivao površine koje obrađuje zbog problema, odnosno bolesti u obitelji. Imao je, kaže, dva hektara, a sada obrađuje hektar i sve radi sam, uz pomoć supruge. Ponekad u pomoć priteknu kolege umirovljenici.
-Pravim raženo brašno, integralno pšenično brašno… Mirovina mi je mala, ne mogu je rasporediti, ne znam kako da šparam. Moram imati dodatni posao. Meljem privatno u Vladislavcima na kamenom mlinu, koji je jako dobar i imam puno pozitivnog iskustva s tom meljavom. A pšenicu nosim u Košku jer oni imaju austrijski ekološki certifikat i rade za Bio Vegu – priča nam Delibos.
Žali za nedavno zatvorenim mlinom, starijim od dva vijeka, koji je bio u blizini njegovog mjesta. I dalje ga, kaže, kupci pitaju zašto se pšenica više ne nosi tamo na meljavu jer primijete razliku. U Grabovcu Delibos ima i voćnjak. Sok cijedi od jabuka kojih ima 200 stabala. Obrao je tonu ovog voća, a cijedi ga u Nizi na OPG Marice Jug. Ipak dogodine ga neće toliko biti jer je odlučio da nakon 37 godina povadi gotovo sva stabla jabuke.

-Predugo su trajale i puno ih se osušilo. Nema više od njih koristi, kao kad čovjek dođe u starost – šaljivo nam kaže.
Namjera mu je bila izgraditi sušionicu za voće i proizvoditi čips od jabuke i čips od kruške. Sve bi, govorio je, bilo puno lakše kada bi se mogao udružiti s drugim proizvođačima ovog voća i zajednički pokrenuti sušionicu voća jer bi imali veću količinu sušenih proizvoda za tržište.

Jabuke će zamijeniti „balatonska ruža“
Ali, poslovni planovi se mijenjaju onako kako diktira tržište pa Delibos sada umjesto jabuka hoće posaditi krumpir. I to ne bilo kakav već onaj najmoderniji, kakav se sad na tržištu najviše traži – ekološku „ružu balatonsku“.
-Sad ću umjesto jabuka saditi krumpir, odlučio sam. Prije dvije godine sam imao „balatonsku ružu“, i mogu reći bolja je od od sorte „desiree“. Više sam tad zaradio od krumpira nego od bresaka i šljiva. Nisam imao veliku česticu ove godine, ali sam sav krumpir prodao i to po šest kuna, dok su jabuke na osječkoj tržnici išle po dvije-tri kune – kaže ovaj vrijedni poljoprivrednik dodajući da je svjestan toga da je povrtlartsvo najzahtjevniji, ali i najisplativiji posao u poljoprivredi.
Prisjećajući se početaka u uzgoju povrća, rado spominje nekadašnju dobru zaradu na paprici pa i na kupusu. Sadio je nekada kupus za zadrugu, ajvar-papriku, začinsku papriku…
Krumpiru se vraća jer, kako kaže, „balatonska ruža“ ne traži puno ulaganja, a jako je krupna, izdašna.
-Čovjek se uči dok je živ. A ja sam naučen da ne odustajem. Proučavao sam tako nedavno zlaticu i njene koristi u ekološkoj proizvodnji. Kažu da ona ne zna za kanibalizam pa ako se pokupe stare zlatice i stave u bocu preko noći i doda se voda, pa se time poprska krumpir, neće više nijedna doći da snese jaja. Ona osjeti svoj miris i neće prilaziti. E to ću primijeniti. Imam stroj za sadnju krumpira, sijačicu… I uglavnom sve sam radim – kupus iz sjemena sadim, mrkvu, peršin, ma sve…- napominje Delibos.

S njive na tržnicu. U Grabovcu se jedino obitelj Delibos bavi ekološkom proizvodnjom. Mladi su napustili i selo i poljoprivredu, a kako kaže naš sugovornik, i žene koje su ranije radile na njivama i u voćnjacima sada radije idu čistiti u Njemačku.
Delibos i na osječkoj tržnici prodaje svoje ekološke proizvode. Kupci ga poznaju, vjeruju u kvalitetu njegovih proizvoda. Ne čekaju ga rado samo osječki kupci već i oni u Pečuhu, Zagrebu pa i Budimpešti – sve to stigne obići.
Ali, kako kaže, zarada mu nije na prvom mjestu, a u ekološkoj proizvodnji nije ni brza ni sigurna. Najvažnija mu je kvaliteta namirnica i to što kupcima nudi zdrav proizvod do kojeg je došao sam, brinući se o svakoj biljci, čuvajući okoliš i ekosustav.
-E to je doprinos koji dajem ovom društvu i zadovoljan sam i sretan – veli on.