BAZA ZNANJA

Obrada tla – neizostavna agrotehnička mjera

autor u Ekološka poljoprivreda

Svaki proces biljne proizvodnje temelji se na pravilno odabranim i primijenjenim tehničkim i tehnološkim metodama i rješenjima koje se najčešće i uobičajeno nazivaju agrotehničke mjere ili jednostavno agrotehnika. Agrotehniku se može definirati kao niz mjera i postupaka koji se primjenjuju sa ciljem ostvarivanja poljoprivrednog prinosa, odnosno ona predstavlja sve zahvate u poljoprivrednoj biljnoj proizvodnji koji za cilj imaju ostvarivanje visokih i stabilnih prinosa odgovarajuće hranidbene i tehnološke kakvoće na ekološki i ekonomski prihvatljiv način.

Obrada tla se ubraja u jedan od najvažnijih agrotehničkih zahvata, kojima se uz primjenu niza specifičnih mjera i postupaka zadire u pedosferu, a koji za cilj imaju:

  • formiranje antropogenog (kultiviranog) sloja tla
  • formiranje povoljnih vodozračnih odnosa
  • uništavanje biljnog pokrivača (živog i/ili mrtvog)
  • kontrola bolesti, štetnika i korova
  • inkorporaciju gnojiva (mineralnih i organskih, tekućih i krutih)
  • korigiranje klime (akumulacija, konzervacija, odvodnja)
  • popravljanje fizikalnog, kemijskog i biološkog kompleksa tla

Krajnji cilj svake obrade tla je ostvarivanje što povoljnijih optimalnih uvjeta u tlu, koji će zajedno s ostalim biljno-uzgojnim elementima (klima, gnojidba, sortiment, tip tla, način gospodarenja i dr.) sudjelovati u formiranju prinosa. Od agrotehničkih mjera koje se primjenjuju u uzgoju ratarskih kultura, obrada tla je najskuplji i tehnički najzahtjevniji zahvat, a upravo se na ovom aspektu mogu ostvariti i najznačajnije uštede ne umanjujući visinu prinosa. U svijetu danas postoje mnoge podjele sustava obrade tla, a jedna od najjednostavnijih podjela je na: konvencionalnu, reduciranu i konzervacijsku.

Konvencionalna obrada tla

Definiranje konvencionalne obrade tla u uskoj je međuovisnosti s tradicijom obrade određenog agroekološkog područja. Uobičajen opis konvencionalne obrade tla (još se naziva i uobičajena, standardna, tradicionalna) počiva na temeljima primarnog zahvata obrade, a to je oranje. Ovaj “glavni” zahvat uobičajeno je popraćen nizom drugih “sporednih” zahvata kao što je npr. tanjuranje, drljanje rahljenje i dr. Nerijetko je broj ovih dopunskih zahvata znatan u svojoj raznolikosti, ali može biti i višestruka primjena istog radnog zahvata. Prema tome slijedi kako je ovaj sustav obrade tla vrlo intenzivan i po dubini i po broju primijenjenih zahvata i po broju potrebnih prohoda u pripremi tla za uzgoj nekog usjeva. Ovakva obrada tla u našim agroekološkim uvjetima podrazumijeva oranje na 25-30-35 cm (ovisno o kulturi u uzgoju) kao neizostavnu mjeru, ali u današnje vrijeme za sobom povlači niz pitanja u kontekstu održivosti ovog sustava obrade u agroekosustavu. Naime, konvencionalni pristup obradi tla ima niz negativnosti koje su prvenstveno u domeni fizikalnog, kemijskog i biološkog kompleksa plodnosti tla, a koji uzrokuje sve veću degradaciju i onečišćenje tla i okoliša. Glede navedenog, među najznačajnije promjene koje se javljaju primjenom konvencionalnih sustava uzgoja kultura, u prvom redu obrade tla, može se navesti slijedeće: antropogeno zbijanje tla, gubitak humusa i stabilne strukture tla, oslobađanje velike količine CO2 u atmosferu (klimatske promjene), nepoželjne promjene reakcije tla, adsorpcijskog kompleksa i mikrobiološke aktivnosti tla, eksterna i interna erozija tla, itd. Nadalje, konvencionalna obrada tla je skupa (40 % svih troškova poljoprivredne proizvodnje pripisuje se obradi, a od toga 80 % oranju), iziskuje puno vremena, ljudskog i strojnog angažmana te otežava organizacija poslova u optimalnom roku. Na temelju navedenoga, jasno je kako se o današnjoj poljoprivredi sve više govori s ekološkog aspekta odnosno s aspekta održivosti, onečišćenja okoliša, ali i s ekonomskog aspekta te se iznalaze rješenja koja mogu pomoći u sprječavanju, ali i popravljanju degradacije tala, a time i okoliša u cjelini.

Reducirana obrada tla

U osnovi, reducirana obrada tla predstavlja, u odnosu na konvencionalnu, obradu sa smanjenim brojem radnih operacija i prohoda pri kojoj se uobičajeno izostavlja oranje. Reduciranoj obradi pristupa se po principu izostavljanja nekih od klasičnih zahvata, neki od njih se međusobno povezuju, smanjuje se dubina ili površina obrade iz čega proizlazi njena veća tehničko-tehnološka učinkovitost i ekonomska opravdanost. Iz same definicije reducirane obrade vidljivo je kako se ona ne može jednoznačno odrediti, zbog čega postoji više različitih smjerova. Često se za ovakav pristup obradi kao zamjerka navodi smanjenje prinosa (potpuno neopravdano). Reducirana obrada je redovno ekonomski opravdanija, ali njene prednosti treba promatrati i s drugih aspekata: manje prohoda – manje gaženja tla – manje zbijanje; bolja vodo-propusnost, osobito donjih slojeva tla; bolja aeracija i bolji životni prostor za biljku. Jednom riječju – čuvanje tla od pogoršanja njegovih fizikalnih i bioloških svojstava.

Konzervacijska obrada tla

Konzervacijska obrada tla je pojam koji se, ovisno o regiji svijeta može definirati na različite načine. Prema jednoj od najčešćih definicija to je sustav obrade tla pri kojem se biljni ostaci zadržavaju na ili pri površini, ili se održava izvjesna neravnost površine, ili pak oboje, s ciljem suzbijanja ili ublažavanja erozije (eolske i hidro erozije) ili postizanja povoljne vlažnosti tla. Prema drugoj definiciji (razvijenoj 80-tih godina prošlog stoljeća), da bi se neki sustav obrade tla definirao kao konzervacijski, površina tla mora nakon radnih operacija obrade tla i sjetve sljedeće kulture ostati pokrivena žetvenim ostacima najmanje 30 %, kako bi se erozija tla smanjila za 50 %. Prema definiciji konzervacijske obrade tla iz 90-tih godina prošlog stoljeća (koja se koristi još i danas), na površini tla mora biti dostatna količina žetvenih ostataka koja će učinkovito štititi tlo od erozije tijekom cijele godine. Konzervacijska obrada tla razvila se u Sjevernoj Americi početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, a u zapadnoj Europi se primjenjuje od sredine 1970-tih godina, dok se u ostatku Europe primjenjuje s većim ili manjim uspjehom. S obzirom na postotnu pokrivenost površine tla žetvenim ostacima nakon obrade tla i sjetve naknadne kulture, sustavi obrade tla se mogu podijeliti na sljedeći način:

  • konvencionalna obrada tla: pokrivenost površine tla žetvenim ostacima manja od 15 %, ili manje od 550 kg ha-1 žetvenih ostataka žitarica na površini,
  • reducirana obrada tla: pokrivenost površine tla žetvenim ostacima od 15 – 30 %, ili količina od 550 – 1 100 kg ha-1 žetvenih ostataka žitarica na površini,
  • konzervacijska obrada tla: pokrivenost površine tla žetvenim ostacima veća od 30 %, ili više od 1 100 kg ha-1 žetvenih ostataka žitarica na površini.

Važno je istaknuti kako ne postoji savršeni sustav obrade tla, a svaki od navedenih ima svoje prednosti i nedostatke. Najbolji sustav obrade tla je onaj koji omogućuje najbolje (optimalne) uvjete za biljnu proizvodnju uz istovremeno najmanji negativni utjecaj na tlo (i okoliš). Odabir najboljeg sustava za pojedino agroekološko okružje ovisi o nizu elemenata, a koji se ugrubo mogu podijeli na dvije osnovne grupe, i to: agroekološki uvjeti (klima, tlo, voda, zrak, biljka i dr.) i socijalno-ekonomski razvoj (znanje, tradicija, tehnika, tehnologija, znanost i dr.).

Prof. dr. sc. Danijel Jug